Autor teksta: Pavlos Georgiadis

Originalni tekst

 

Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP) promovira se kao masivno ambiciozan trgovinski sporazum između Sjedinjenih Država i Europske unije, koji će riješiti spori rast i široko rasprostranjenu nezaposlenost s obje strane Atlantika. No, ne postoji jasan pokazatelj da će TTIP izravno generirati nova radna mjesta, bez obzira na rast koji se predviđa kao rezultat sporazuma. U posljednjih nekoliko desetljeća, i u Europskoj uniji i SAD-u, koristi od ekonomskog rasta od trgovine nisu jednake. Najbogatije zemlje apsorbiraju veliki dio profita, točnije slijevaju se u džepove najbogatijih 1% svjetske populacije.

U protekla četiri desetljeća, diljem svijeta događa se masivan pomak moći od javnih ka privatnim interesima, povećanje gospodarske i financijske liberalizacije, rast nejednakosti, siromaštva i uništavanja okoliša. Sporazumi poput TTIP-a, Sveobuhvatnog ekonomskog i trgovinskog sporazuma (CETA) između Europske unije i Kanade te Sporazum o trgovini uslugama (TISA), doprinose navedenim trendovima jer čine ukidanje ili promjenu opsežnih prava zajamčenih privatnim tvrtkama - radi poslovanja na način koji njima odgovara - nemogućim. Organizacije civilnog društva u Europi kao i u SAD-u strahuju da će ugovori izravno ugroziti zaštitu javnih interesa, uključujući socijalna i građanska prava, okoliš i zdravlje građana. Sporazumi bi onemogućili zabrane privatizacije javnih službi i dobara, dok bi se istovremeno korporacijama jamčila veća moć nad našim vladama.

To su pitanja koja izazivaju zabrinutost za svakoga, pa je tako borba za zaustavljanje ovih sporazuma i veću transparentnost tajnih ugovora, široko podržana od strane širokog spektra društvenih pokreta, uključujući one koji su zabrinuti mjerama štednje do onih zabrinutih klimatskim promjenama, sigurnošću hrane ili socijalne pravde. Samostalno organizirana kampanja europskih građana je nedavno prikupila više od tri milijuna potpisa protiv TTIP i CETA, ujedinivši ljude iz svih krajeva Europske unije u zajedničkom cilju zaštite njihovih temeljnih prava.

TTIP stvara niz problema oko kojih bi se svatko trebao zabrinuti. Pokušaj spajanja dva najveća svjetska područja slobodne trgovine dovodi u rizik svaki napor za ostvarenjem održivog razvoja u siromašnim zemljama. Prevlada briga da bi siromašne zemlje, kako bi uopće mogle opstati na proširenom tržištu, uz svoje smanjene ekonomije i nedostatak surovosti i kapaciteta za nadmetanje s najmoćnijim zemljama, mogle žrtvovati ljudska i radnička prava, kao i okoliš. Grčka, napose, nakon što je pretrpjela veliki udarac iz eurozone, opet je jedna od njenih najslabijih karika. Zbog lošeg upravljanja produljenom, sistemskom ekonomskom i društvenom krizom - najvećom od Drugog svjetskog rata, Grčka je u posljednjih pet godina izgubila 25% BDP-a. Ovaj rollercoaster recesije povećao je nezaposlenost na nevjerojatnih 25,2% (lipanj 2015. godine), najvišom među zemljama članicama EU. Sa demontiranim javnim zdravstvom, obrazovanjem i socijalnom skrbi, i značajnim nedostacima u okolišnim i investicijskim politikama, Grčka je sve osjetljivija na pritisak slobodne trgovine najbogatijih europskih zemalja, koji će se dodatno proširiti kroz TTIP.

Priroda je za Grčku jaka strana, koja podržava glavne gospodarske sektore, kao što su poljoprivreda i turizam i kao takva mora biti u središtu svake učinkovite politike održivog razvoja. Međutim, okolišne, poljoprivredne i prehrambene politike u Grčkoj dugo karakterizira pomahnitalo izbjegavanje ključnih načela zaštite okoliša, primjerice da se nastalu ekološku štetu plati onečišćivač. To je povezano s većim nedostacima unutar pravnih okviru za sigurnost okoliša, posebno u slučaju korištenja zemljišta i zaštite šuma od građevinske aktivnosti.

Hitna pitanja od javnog interesa u vezi okoliša i održivog gospodarskog rasta su stavljena na stranu, što dovodi do nedostatka djelovanja u ključnim problematičnim područjima kao što su klimatske promjene, energija, upravljanje čvrstim otpadom i očuvanja biološke raznolikosti. Prema tome, iako je zemlja u očajničkoj potrebi za investicijama kako bi prevladala vlastitu dužničku krizu, jedini zaštitnik njezinih prirodnih resursa, u trenutnoj situaciji, je stvarni nedostatak investitora. U slučaju novih ulaganja, trenutni ekološko destruktivan okvir za licenciranje imovine i nadzora nad njom, dodatno bi degradirao prirodne resurse zemlje. To, izgleda, ne muči grčku političku elitu, koja je zarobljena u logici guranja velikih korporativnih interesa ubrzanim procedurama, bez da pritom iole potiče poduzetništvo u održivom razvoju.

To se jasno može vidjeti u grčkoj poljoprivredi, hrani i turizmu, koji se razvijaju s malo obzira na zakone o zaštiti okoliša. Netransparentne odluke licenciranja se dodjeljuju diljem zemlje. Ilegalne konstrukcije na plažama za sezonsko poslovanje su samo jedan primjer kako se zemljišta daju za komercijalne aktivnosti, kao što su barovi na plažama, kantine i solariji, često unutar Natura 2000 područja. To se događa bez nastojanja izbjegavanja erozije krhkih ekosustava, a unatoč odredbama zaštite okoliša zahtijevanih od strane Državnog vijeća. Pokušaj posljednje konzervativne vlade u privatizaciji obale je bio neuspješan, ali je od strane mnogih doživljen kao svojevrstan stres test za reakcije na predstojeću korporativnu kontrolu nad resursima zemlje.

Ova situacija točno opisuje onu vrstu nereguliranog neoliberalnog ekonomskog modela, koji je zamišljen unutar TTIP-a i CETA-e. Ona također odražava sporazume koje je niz grčkih vlada potpisalo tijekom posljednjih pet godina sa svojim međunarodnim vjerovnicima – Europskom unijom, Europskom središnjom bankom i MMF-om. Krajnji cilj uzastopnih programa spašavanja grčkih banaka je, čini se, rasprodaja nacionalnih prirodnih vrijednosti multinacionalnim korporacijama. To se događa kroz fond stvoren posebno u tu svrhu, nudeći zemljišta i javnu infrastrukturu na prodaju po teško razumljivim cijenama. Ti sporazumi nemaju pristanak velike većine grčkog naroda. Glasovi građana se zaobilaze u zatvorenim i uglavnom netransparentnim procesima donošenja odluka njihovih vjerovnika, baš kao i u TTIP-u.

Poraz demokracije u Grčkoj se očitovao tijekom srpanjskoga referenduma o tome treba li Vlada reći 'da' ili 'ne' novom "bailout" sporazumu. Snažno građansko 'Ne' je zanemareno od strane političara u roku od nekoliko dana, kada su sklopili novi ponižavajući dogovor s vjerovnicima. Čini se kako je zaobilaženje zahtjeva građana uobičajena procedura za današnje vođe EU koji nemaju ni moralni ni intelektualni kapacitet – a prije svega viziju – u kreiranju politika koje služe javnom interesu. Umjesto toga, oni su odgovorni svojim korporativnim odnosima, skloni udovoljavanju želja poslovnih lobija koji šetaju hodnicima Bruxellesa. Takva lobiranja su također gurala reformu Zajedničke poljoprivredne politike, neukusno ignorirajući glas civilnog društva koji je pozivao na zeleniju i pravedniju poljoprivrednu politiku. Nešto slično događa se i sada s pregovorima oko TTIP-a, dok stotine korporativnih lobista ispisuju ovaj mamutski trgovinski sporazum, nikome - čak ni ministrima EU – nije dozvoljeno čitati.

TTIP, CETA i TiSA neće samo utjecati na radna mjesta, standarde hrane i okoliša. Sporazumi također mogu utjecati na internet slobode kroz odredbe za provedbu autorskih prava koje prijete pravu korisnika na slobodno izražavanje, privatnost i pristup znanju online. Nadalje, sporazumi će proširiti prava multinacionalnih korporacija, čime će one moći tužiti nacionalne vlade na posebnim tajnim sudovima, u slučaju donošenja zakona koji utječu na njihov profit. Velike farmaceutske tvrtke moći će razvijati monopole na patente lijekova što bi moglo dovesti do povećanja cijena tretmana za bolesti poput raka, malarije i tuberkuloze. Najgore od svega, ovi slobodno-trgovinski pregovori se odvijaju bez i hinjenja javne rasprave, znanstvene opravdanosti ili pravne podrške.

Procesi odlučivanja na kojima se temelje i filozofija iza njih, su slični onima koji su zarobili Grčku u dužničkoj krizi bez kraja. Nažalost, svijet nije obratio dovoljno pozornosti na ono što se dogodilo Grčkoj u posljednjih šest godina. Umjesto okretanja krize u priliku za izgradnju održive i inkluzivne nove ekonomije, grčka vlada pokušala je velikim intenzitetom prodati najvrjednije imovine u zemlji po sniženim cijenama. Naravno, tu su vlade EU, poput Njemačke, koje imaju koristi od takve situacije pa tvrde kako je to najbolji i jedini put naprijed. Ne čudi, te iste vlade podržavaju i TTIP.

Stalna ali postupna korporizacija grčkog društva postaje očigledna u svim većim sektorima gospodarstva. Istovremeno, vidimo rezultat političkog nedjelovanja u sferi okoliša, kolapsu zdravstva i socijalne skrbi sustava te gubitku nade u samu mogućnost oporavka. Ostatak Europe treba izvući pouke iz bolnoga iskustva grčkog naroda prije no što pređemo u eru oblikovanu TTIP-em, u kojoj je vlast dana predana u ruke korporacijama