(izvor: The Guardian, Gregor Fischer/AFP/Getty Images)

Originalni tekst: The Guardian, 16. studenog 2015.

Autor: Alfred de Zayas

 

Kada su arhitekti međunarodnog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata stvorili Ujedinjene nacije, dali su organizaciji uzvišen cilj- 'Sačuvati nadolazeće generacije od pakla rata.' U Povelji UN-a, kao nekoj vrsti svjetskog ustava, svečano usvojenoj u San Franciscu, SAD, također stoji da je svrha te organizacije 'stvoriti uvjete pod kojima pravda i poštivanje obaveza proizašlih iz sporazuma i drugih izvora međunarodnog prava mogu biti održani.'

Od tada, u skladu sa spomenutom zakletom, UN je svijetu donio ne samo Opću deklaraciju o ljudskim pravima, nego i pravno obvezujuće instrumente, uključujući i 10 glavnih konvencija o ljudskim pravima te nebrojeno mnogo deklaracija i rezolucija.
Međutim, sada više nego ikada prije, jedan jedini mehanizam, slabo poznati, Mehanizam za rješavanje sporova između investitora i države (eng. Invesor State Dispute Settlement- ISDS) prijeti postojećem pravnom poretku i konceptu 'kočenja i ravnoteže' (eng. checks and balances), odnosno samoj osnovi vladavine prava. Njegove su implikacije po pitanju ljudskih prava širom svijeta katastrofalne. Ako se dopusti ISDS da ostane legalan, prakticiran mehanizam, propasti će san o pravednom međunarodnom poretku proizašlom iz Drugog svjetskog rata. On mora biti odbačen zbog toga što potkopava fundamentalne principe UN-a - državnu suverenost, demokraciju i vladavinu prava. Međunarodni investicijski režim i ISDS nisu pridonijeli ljudskim pravima i razvoju općenito, nego rezultirali rastućom nejednakosti između i unutar samih država. U članku 103 Povelje UN-a jasno stoji da 'u slučaju sukoba između odredbi Povelje i bilo kojeg drugog ugovora, uključujući ISDS, Povelja prevladava.'

ISDS mehanizam je jedinstveni privatizirani arbitrarni sustav, često zakopan u bilateralnim investicijskim ugovorima i multilateralnim trgovinskim sporazumima (poput NATFA-e ili TTIP-a). On omogućava investitorima da koriste privatizirane mehanizme rješavanja sporova preko kojih mogu tužiti države, ali države ne mogu tužiti investitore. Takav sustav nije transparentan i često rezultira netipičnim sudskim odlukama na koje ne postoji pravo žalbe. Tijekom godina, ovo je dovelo do nekonzistentnih, nepredvidljivih i proizvoljnih odluka suprotnih nacionalnom i međunarodnom javnom poretku.

Metalclad, korporacija koja se bavi zbrinjavanjem otpada, je 1993. godine tužila Meksiko za neizravnu eksproprijaciju nakon što je ta država donijela ekološki dekret kojim je područje na kojem je tvrtka poslovala i željela izgraditi odlagalište proglasila prirodnim rezervatom. ISDS tribunal je izračunao da Meksiko mora platiti 16,7 milijuna američkih dolara odštete, što je kasnije smanjeno na 15,6 milijuna. Kritika spominje da bi takve široke interpretacije eksproprijacije mogle dovesti do preokretanja etablirane ekološke politike gdje bi zagađivači trebali snositi trošak zagađenja, a ne biti plaćeni da ne zagađuju.

U nešto bližoj prošlosti, duhanska korporacija Philip Morris, je tužila Urugvaj nakon što je ta država usvojila anti-duhanske regulative, s ciljem implementiranja konvencije o kontroli duhana Svjetske zdravstvene organizacije iz 2003., koje su upućivale i borile se protiv opasnosti koje duhan ima po zdravlje. Rješenje ovog spora od strane 'International Centre for Settlement of Invesment Disputes' očekuje se tijekom ove godine, ali brojke su indikativne: Philip Morris traži 25 milijuna američkih dolara odštete. Ovo nije samo apsurdno, nego izaziva i moralnu vrtoglavicu.

Ne postoji opravdanje za postojanje privatiziranog arbitrarnog sustava koji je niti transparentan niti ikome odgovoran. Investitori imaju priliku tražiti pravdu u okviru nacionalnih pravnih sustava, gdje često imaju višestruku mogućnost žalbe, a mogu se osloniti i na diplomatsku zaštitu te pravne procedure u sporovima između država.

ISDS ne može biti reformiran. On mora biti odbačen. Privatni sektor, čiji je modus operandi usmjeren na profit, ne može osigurati miran, pravedan, stabilan i održiv međunarodni poredak.

Nitko ne bi trebao podcijeniti loš utjecaj slobodne trgovine i investicijskih sporazuma na ljudska prava, razvoj i demokratsku vladavinu. Ljudska prava moraju prevladati nad tržišnim zakonima. Vrijeme je da Generalna skupština UN-a sazove svjetsku konferenciju i stavi ljudska prava u centar međunarodnog investicijskog režima. U ovom kontekstu, obvezujući međunarodni sporazum koji bi se bavio i poslovanjem i ljudskim pravima, odavno je trebao biti potpisan.